Starigrad-Seline-Tribanj

Malo je poznata činjenica da je današnji Starigrad-Paklenica nastao na temeljima drevnog antičkog grada – Argyruntuma. Naime, Plinije Stariji (Caius Olinius Secundus), u djelu "Naturalis historia", Argyruntum uvrštava u popis oppida, što podrazumijeva naselja čiji su stanovnici stekli rimsko građansko pravo.

Grad je bio smješten na malenom poluotoku ukupne površine 3,5ha i omeđen bedemima, o čemu svjedoči jedan epigrafski spomenik. Po njemu je utvrđeno da je Argyruntum dobio i rang municipija za vrijeme cara Tiberija(31.-35.g.). Poput Zadra, Poreča i drugih gradova iz ranocarskog razdoblja pretpostavlja se da je unutar bedema postojao pravilan raster ulica (cardo i decumanus). Duž glavne antičke ceste kojom se ulazilo u grad nalazio se "grad mrtvih" - groblje. Istraživanje antičke nekropole pružilo je brojna svjedočanstva o visokom kulturnom i civilizacijskom nivou stanovnika toga grada. Pepeo spaljenih pokojnika polagan je u staklene, kamene ili keramičke urne, a uz njega su, kao što je to bio običaj u cijelom Rimskom carstvu, polagani razni predmeti za popudbinu pokojnika "na drugom svijetu". Tako je pronađeno razno stakleno i keramičko posuđe, koštani, metalni i jantarni nakit, uljanice, oruđe i dr. Za istaknuti je vrijednost jantarnog nakita – od jednostavnih perli do prstenja s portretima žena i bogato ukrašenih kutijica, kao i veliki broj uljanih svjetiljki – lucerni.

Najzanimljivija je zasigurno zbirka antičkog stakla – čak 146 posuda različitih oblika (zdjelice, čaše, boce).

Po svemu do danas istraženom i pronađenom može se reći da je Starigrad-Paklenica svoje antičko razdoblje proživio u punom sjaju civilizacije Rimskog carstva. Zbirka antičkog stakla izložena je u Arheološkom muzeju grada Zadra.

Malo je poznata činjenica da je današnji Starigrad-Paklenica nastao na temeljima drevnog antičkog grada – Argyruntuma. Naime, Plinije Stariji (Caius Olinius Secundus), u djelu "Naturalis historia", Argyruntum uvrštava u popis oppida, što podrazumijeva naselja čiji su stanovnici stekli rimsko građansko pravo.

Grad je bio smješten na malenom poluotoku ukupne površine 3,5ha i omeđen bedemima, o čemu svjedoči jedan epigrafski spomenik. Po njemu je utvrđeno da je Argyruntum dobio i rang municipija za vrijeme cara Tiberija(31.-35.g.). Poput Zadra, Poreča i drugih gradova iz ranocarskog razdoblja pretpostavlja se da je unutar bedema postojao pravilan raster ulica (cardo i decumanus). Duž glavne antičke ceste kojom se ulazilo u grad nalazio se "grad mrtvih" - groblje. Istraživanje antičke nekropole pružilo je brojna svjedočanstva o visokom kulturnom i civilizacijskom nivou stanovnika toga grada. Pepeo spaljenih pokojnika polagan je u staklene, kamene ili keramičke urne, a uz njega su, kao što je to bio običaj u cijelom Rimskom carstvu, polagani razni predmeti za popudbinu pokojnika "na drugom svijetu". Tako je pronađeno razno stakleno i keramičko posuđe, koštani, metalni i jantarni nakit, uljanice, oruđe i dr. Za istaknuti je vrijednost jantarnog nakita – od jednostavnih perli do prstenja s portretima žena i bogato ukrašenih kutijica, kao i veliki broj uljanih svjetiljki – lucerni.

Najzanimljivija je zasigurno zbirka antičkog stakla – čak 146 posuda različitih oblika (zdjelice, čaše, boce).

Po svemu do danas istraženom i pronađenom može se reći da je Starigrad-Paklenica svoje antičko razdoblje proživio u punom sjaju civilizacije Rimskog carstva. Zbirka antičkog stakla izložena je u Muzeju antičkog stakla u Zadru.

CRKVA SV.PETRA

Srednjovjekovna crkva smještena uz samu Jadransku magistralu između Starigrada i Selina. Oko crkve nalazi se groblje u koje se ukapalo od sredine 13.stoljeća. Sačuvani su upečatljivi nadgrobni spomenici u obliku masivnih kamenih ploča mjestimično ukrašenih jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, koji potiču iz 14-16.stoljeća. Crkva je izgrađena u predromaničkom starohrvatskom stilu, vjerojatno na prijelazu iz IX u X stoljeće. Uz crkvicu se nalazi i manji objekt, za koji se pretpostavlja da je služio kao krstionica. «Po fragmentu se dade razabrati da je crkva sagrađena od neke dobrotvorke, koja se je bila zavjetovala, kao što je to slučaj izgradnje crkava i kapelica u starohrvatsko doba» - Rukavina, A.:Zvona ispod zvijezda, «Ličke župe», Gospić, 1984.

Posljednjih nekoliko godina na crkvi su vršena arheološka istraživanja te je u cijelosti obnovljena.

Osim crkve Sv.Petra, na širem se području nalazi još nekoliko srednjovjekovnih spomenika vrijednih posjeta:

- utvrda Sv.Trojice, smještena oko 6km zapadno od Starigrada-Paklenice, u blizini mjesta Tribanj-Šibuljine – jedna od najvećih utvrda iz 6.stoljeća kakve su do sada poznate od Mljeta do Istre;

- kasnoantička vojna utvrda smještena iznad mjesta Modrič, u položaju Gradina;

- utvrda Paklarić, smještena u neposrednoj blizini ulaza u Nacionalni park Paklenica na nadmorskoj visini od 100m, do koje vodi uređena poučna staza, a s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli Podvelebitski kanal;

- crkva Sv.Jurja u Rovanjskoj, mjestu udaljenom 10-ak km od Starigrada-Paklenice.

ETNO KUĆA "MARASOVIĆ"

Etno kuća Marasović se nalazi u Starigradu-Paklenici u neposredoj blizini ulaza u Nacionalni park Paklenica, u zaseoku Marasovići.

U autohtonom ambijentu kuće smješteni su tradicionalna konoba te stalni izložbeni postav posvećen jedinstvenom običaju izgradnje mirila, zaštićenom nematerijalnom kulturnom dobru RH.

Etno kuća je otvorena za posjete od svibnja – listopada.

GRADINE I GROMILE

Na krševitim glavicama i istaknutim velebitskim grebenima, u brončano i željezno doba gradile su se obrambene utvrde u suhozidu(kamenom, bez vezivnog materijala) – GRADINE. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara.

Nad zapadnom stranom uvale Modrič uzdiže se pedesetak metara visok brežuljak zvan Gradina, arheološko nalazište koje je bilo naseljeno potkraj pretpovijesti i u kasnoantičkom razdoblju.

Obod zaravnjenog vrha Gradine opasuju ostaci kružnog suhozidnog bedema koji je zatvarao i štitio pretpovijesno naselje na prostoru od oko 2,5 hektara. Prema površinskim nalazima, naselje je vjerojatno nastalo za željeznog doba, u 1. tisućljeću prije Krista, kada su ovim prostorom gospodarili autohtoni Liburni, poznati po svojoj pomorskoj tradiciji. Ostaci zidova kasnoantičke utvrde na Gradini mjestimice su sačuvani do visine od skoro dva metra. Bedemi i uz njih prislonjene četvrtaste kule bili su sagrađeni od kamena vezanog žbukom. Branjeni prostor ima oblik nepravilnog četverokuta širokog 70 metara koji se u smjeru istok-zapad pruža u dužini od 160 metara.

Približno istovremena utvrda sličnog tipa nalazi se 15 kilometara zapadnije, kod Svete Trojice nedaleko Tribnja. Svrha im je bila da štite plovidbu Velebitskim kanalom, te pruže zaštitu i mogućnost zbjega lokalnom stanovništvu.

U neposrednoj blizini gradina često se nalaze GROBNE GOMILE – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice.

GUSTERNE I BUNARI

Prije izgradnje vodovoda, sela velebitskog Podgorja stoljećima su oskudijevala pitkom vodom. Malobrojni izvori nalaze se u višim predjelima planine, a zbog propusnosti krškog tla, trajnih vodotoka gotovo nema. Snažna nevremena mogu izazvati silovite provale bujica, ali one ne traju duže od nekoliko sati. Od jeseni do proljeća padnu znatne količine oborina, no ljeti vlada dugotrajna suša. Kišnicu je stoga trebalo uhvatiti prije nego što nestane u krškom podzemlju i pohraniti je za sušno razdoblje.

Za čuvanje dragocjene vode gradile su se bunari i cisterne (gusterne). Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Austrougarske vlasti nastojale su poboljšati vodoopskrbu Dalmacije gradnjom velikih cisterni. Tada su sagrađene javne cisterne u Starigradu-Paklenici, Selinama i Tribnju. Građene su u skromnom neoklasicističkom stilu, jednostavnih su obrisa i bez ukrasa. Uz cisternu je kamenica za pranje rublja i pojilo za napajanje blaga (stoke).

No, mnoga kućanstva nisu imala cisterne, osobito u manjim zaselcima visoko u planini, već su Podgorci pribavljali dragocjenu vodu za piće dovijajući se na različite načine. Tako se voda pribavljala iz kamenica, ledenica, čatrnja, lokvi, špilja i vrulja. Po vodu su odlazile ponajviše žene. Vodom su punile drvene posude zvane burila i na leđima ih nosile do svojih domova.

Zalaganjem don Ante Adžije, Starigrad- Paklenica dobio je dvadesetih godina prošlog stoljeća mjesni vodovod, prvi na podvelebitskom području. Njegovom izgradnjom cisterne i bunari izgubili su na važnosti a opskrbu vodom preuzele su špine, javne slavine. Jedna od njih nalazi se u zaseoku Marasovići u Starigradu, a njezina hladna voda još uvijek je dobrodošlo osvježenje planinarima koji se vraćaju iz Velike Paklenice.

Više o tisućljetnom opstansku ljudi na padinama Velebita unatoč teškim životnim uvjetima i oskudici pitke vode donosi „Velebitska priča o vodi“. Istoimeni letak s kartom na kojoj su označene opisani objekti dostupan je u turističko-informativnim centrima Starigrad, Seline i Tribanj.

Preporučamo posjetiti:

STARIGRAD-PAKLENICA

U etno kući Marasović, u zaselku Marasovići pred ulazom u Nacionalni park Paklenica, izloženo je burilo, drvena posuda u kojoj su žene na leđima donosile vodu iz cisterni ili snijeg iz planine. U blizini je obnovljen stari mlin u kojem su Podgorci mljeli pšenicu i kukuruz.

U ulici koja je po njima dobila naziv Put bunara nalaze se bunari izgrađeni tradicionalnom suhozidnom tehnikom. Tek 100-ak metara dalje, u Velebitskoj ulici se nalazi seoska gusterna iz doba Austro-Ugarske.

SELINE

U središtu Selina, u ulici koja je po njemu dobila ime Put bunarića, nalazi se stari bunar, sagrađen tradicionalnom tehnikom suhozida. Mještani još uvijek koriste vodu koja se u njemu nakuplja. Uz povremene potoke u Velikoj i Maloj Paklenici izgrađeno je početkom 19. stoljeća sedam mlinova u kojima su Podgorci mljeli pšenicu i kukuruz. U Maloj Paklenici još stoji kamena brana jednog od starih mlinova.

Nekadašnja glavna seoska gusterna sagrađena u vrijeme Austro-Ugarske nalazi se u neposrednoj blizini zaseoka Jurline.

TRIBANJ

U etno kući na seoskom domaćinstvu "Vrata Velebita" u zaseoku Ljubotić izoženi su tradicionalni alati i pribor. Uz označene pješačke staze koje slijede prastare puteve naići ćete na stare lokve, bunare, gusterne i kamenice, te mirila – osebujne kamene spomenike vezane uz pogrebne običaje stanovnika velebitskog Podgorja.

Seoska gusterna se nalazi u samom središtu Tribanj-Kruščice, uz crkvu Sv.Ante Padovanskog. Za razliku od betonskih sabirnica gusterni u Starigradu i Selinama, nakapna površina ove gusterne je u cijelosti izgrađena od kamena te se ističe svojom ljepotom.

Velebitska priča o vodi

KROV NA KUBU

"Krov na kubu" - jedinstveni stil gradnje bačvastog betonskog krova bez armature.

Naselja velebitskog Podgorja su bila mala i zbijena, većinom mediteranskog tipa. Kuće su bile namještene jednostavno i skromno, a pokućstvo je bilo drveno, domaće izradbe. U prizemlju se nalazio komin (ognjište) i konoba ili pak stoka, a na podu (katu) spavaonica (kamara). Krovovi su pokrivani crijepom, a oko početka 20. st., pojavom cementa, postavljali su se bačvasti betonski krovovi bez armature, tzv. krov na kubu. Takav je stil izgradnje krova jedinstven.

MIRILA

MIRILA su jedinstvena kamena spomen znamenja smještena na planinskim prijevojima i uzvisinama južnog Velebita. Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule u planinskim zaselcima, u vrijeme kada se još živjelo i umiralo u planini, a preživljavalo uglavnom od stočarstva(17.-20.st.).

Pokojnika se moralo prenositi do seoske crkve i groblja na kojem ga se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu. Na tom mjestu gradilo se mirilo – mjera(mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih te mističnim likovnim prikazima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Pronađeni likovni prikazi, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu.

Mirila su se štovala i posjećivala više od samog groba. Prema vjerovanju, mirilo je mjesto pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem, mjesto gdje „počiva duša“, dok je u grobu „tek tijelo“. Iako je sam pogrebni običaj izrade mirila na putu do seoskog groblja na području Općine Starigrad napušten uslijed promjene načina života, brojni sačuvani lokaliteti na Velebitu svjedoče o običajima, načinu života i stvaranja cijelog jednog vremena.

Danas mirila imaju status zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske.

Preporučamo posjetiti poučne staze Mirila uz korištenje turističke karte Mirila dostupne u turističko-informativnim centrima Starigrad, Seline i Tribanj.

Poučne staze MIRILA

VEČKA KULA

Večka kula, smještena na samom rubu tzv.Večkog polja u Starigradu-Paklenici, pripada nizu mletačkih utvrda koje su tijekom 16.stoljeća podignute u Podvelebitskom kanalu radi obrane od Turaka. Pretpostavlja se da je pripadala srednjovjekovnom selu Veche(Veće) koje se spominje prvi put 1508.g. Selo se nalazilo na području današnjeg mjesta Seline, te se pretpostavlja da je i romanička crkva Sv.Petra pripadala tom selu. Na žalost, osim spomena u povijesnim izvorima danas nema nikakvih ostataka njegovog postojanja.

Položaj kule uz rub tzv.Večkog polja imao je strateški značaj omogućujući pregled plovidbe Podvelebitskim kanalom. Dva najprometnija prometna smjera bila su komunikacija sa Zadarskim zaleđem na ruti Vinjerac – rt Pisak u Selinama te sa Likom kroz kanjon Velike Paklenice, čiju stratešku važnost potvrđuje i utvrda Paklarić nad ulazom u kanjon Velike Paklenice. U drugoj polovici 17.stoljeća u izvorima se spominje Večki porat kao glavna luka za izvoz drva posječenih u Paklenici. Uz luku, spominje se i Večka kula, te je to njezin posljednji spomen. Pretpostavlja se da je selo Veche već tada bilo nestalo pod udarima turskih provala, a kula porušena ili napuštena.

Sudeći po vidljivim ostacima, kulu je okruživalo pravokutno dvorište koje je danas dijelom pod morem. Sama kula bila je uzidana od uslojenih klesanaca, a na unutrašnjem su licu vidljive rupe-ležišta za podne grede, po kojima se može suditi da je imala 3 kata. Na najvišem katu se još uvijek mogu uočiti uski prozori – puškarnice jako zakošenih bočnih usjeka.

O Večkoj kuli ispričane su mnoge legende, a najčešće se može čuti Legenda o Kralju Pasoglavu, koja kaže….

Legenda o Kralju Pasoglavu

ARGYRUNTUM

Malo je poznata činjenica da je današnji Starigrad-Paklenica nastao na temeljima drevnog antičkog grada – Argyruntuma. Naime, Plinije Stariji (Caius Olinius Secundus), u djelu "Naturalis historia", Argyruntum uvrštava u popis oppida, što podrazumijeva naselja čiji su stanovnici stekli rimsko građansko pravo.

Grad je bio smješten na malenom poluotoku ukupne površine 3,5ha i omeđen bedemima, o čemu svjedoči jedan epigrafski spomenik. Po njemu je utvrđeno da je Argyruntum dobio i rang municipija za vrijeme cara Tiberija(31.-35.g.). Poput Zadra, Poreča i drugih gradova iz ranocarskog razdoblja pretpostavlja se da je unutar bedema postojao pravilan raster ulica (cardo i decumanus). Duž glavne antičke ceste kojom se ulazilo u grad nalazio se "grad mrtvih" - groblje. Istraživanje antičke nekropole pružilo je brojna svjedočanstva o visokom kulturnom i civilizacijskom nivou stanovnika toga grada. Pepeo spaljenih pokojnika polagan je u staklene, kamene ili keramičke urne, a uz njega su, kao što je to bio običaj u cijelom Rimskom carstvu, polagani razni predmeti za popudbinu pokojnika "na drugom svijetu". Tako je pronađeno razno stakleno i keramičko posuđe, koštani, metalni i jantarni nakit, uljanice, oruđe i dr. Za istaknuti je vrijednost jantarnog nakita – od jednostavnih perli do prstenja s portretima žena i bogato ukrašenih kutijica, kao i veliki broj uljanih svjetiljki – lucerni.

Najzanimljivija je zasigurno zbirka antičkog stakla – čak 146 posuda različitih oblika (zdjelice, čaše, boce). Po svemu do danas istraženom i pronađenom može se reći da je Starigrad-Paklenica svoje antičko razdoblje proživio u punom sjaju civilizacije Rimskog carstva. Zbirka antičkog stakla izložena je u Muzeju antičkog stakla u Zadru.