Zanimljivosti Zanimljivosti Zanimljivosti Zanimljivosti

Kultura i povijest › Zanimljivosti

LEGENDA O BURI

Jedna od mnogih legenda o buri, zapisana u Zoranićevim "Planinama", priča o mladoj i lijepoj ali oholoj djevojci plemenitog roda po imenu Bura. Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome, i jednom prilikom izjavila je da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura.

LEGENDA O KRALJU PASOGLAVU

O Večkoj kuli ispričane su mnoge legende, a najčešće se može čuti Legenda o kralju Pasoglavu:

Bio jednom kralj koji je imao pasju glavu a ljudsko tijelo. Brijao ga je svaki put drugi mladić, kojega bi kralj nakon toga dao ubiti kako se ne bi doznala njegova tajna.

Jedna majka dosjetila se kako će spasiti svoga jedinca od smrti kada je na njega došao red da ide brijati kralja. Umijesila je kruh sa svojim mlijekom i dala ga sinu neka ponudi kralja.

Kralj je pojeo kruh, a onda mu je mladić rekao od čega je tako sladak. Kako su sada postali braća po mlijeku, kralj odluči pustiti mladića, ali mu naredi da ne smije nikome odati tajnu o njegovoj pasjoj glavi.

Mladić je dugo čuvao tajnu, no jednog je dana ipak morao progovoriti. Stoga odluči tajnu povjeriti crnoj zemlji. Iskopa rupu, sagne se i šapne: «Crna zemljo, u našega kralja pasja glava». Slučaj je htio da na tom mjestu iz zemlje izraste zovina (bazga), od koje je jedan pastir izradio slavić (sviralu). Kad je zasvirao u slavić, umjesto pjesme začuše se riječi: «U našega kralja pasja glava!». Tajna se pročula cijelim kraljevstvom, pa je kralju preostalo da neobrijan i u osami živi sve do smrti, a mladići iz kraljevstva oslobođeni su straha od smrti u njegovoj kuli.

VELEBITSKA PRIČA O VODI

U ne tako davnoj prošlosti, jedna od najvećih nedaća u teškom životu stanovništva velebitskog Podgorja bila je oskudica vode. Vapnenačke stijene Velebita lako su propusne, pa se voda nakon kiše brzo izgubi u podzemnim šupljinama. Stalni izvori su malobrojni i siromašni vodom, a trajnih vodotoka gotovo da i nema. Sušnosti doprinose topla ljeta s obiljem sunca i učestala bura koja pospješuje isparavanje.

Zalihe kišnice sakupljene tijekom zime i proljeća morale su potrajati kroz dugo sušno ljeto do prvih obilnijih jesenskih kiša. Za čuvanje dragocjene vode gradile su se cisterne (gusterne). Voda se u njih slijevala žljebovima s krova staje ili štaglja, a ponekad se kao nakapna površina koristila i prirodna glatka stijena. Krov kuće u kojoj se živjelo rijetko se koristio u tu svrhu jer su kuće često bile bez dimnjaka pa se na njihovom krovu taložila čađa iz ognjišta.

Cisterna se obično nalazila u dvorištu, a njezina površina često se pretvarala u lijepu terasu natkrivenu lozom koja ju je dodatno štitila od zagrijavanja. Grlo cisterne bilo je zatvoreno čvrstim poklopcem i zaključano da se dragocjena voda ne krade. U uredno održavanoj cisterni voda je bila čista i svježa, na skromne zalihe sakupljene u kišovitom dijelu godine nisu mogle podmiriti potrebe kućanstva kroz dugo suho ljeto.

Zato su se u selima gradile javne cisterne i bunari koje su zajednički koristili svi mještani. Javne cisterne su obično stajale u podnožju neke prirodne slivne plohe, a bunari su se kopali ondje gdje se voda sama sakupljala zahvaljujući slabije propusnoj podlozi i obliku terena. Dva takva bunara su na kraju ulice koja se po njima zove Put bunara. Obzidani su kamenom, a voda se u njima nakuplja prirodnim putem.

Iznad seoske cisterne uredila se zakošena nakapna površina za sabiranje kišnice. U ranijim vremenima oblagala se glatkim kamenim pločama, dok se kasnije izrađivala od betona. Njena veličina određivala se prema broju stanovnika i prosječnoj količini oborina, a radi zaštite od zagađenja bila je ograđena visokim zidom. S nakapne površine voda se procjeđivala u vodospremnik kroz filter od pijeska i šljunka.

Voda se vadila kroz grlo ili krunu cisterne. Taj je otvor ponekad isklesan iz jednog komada kamena, a ponekad je zidan od velikih klesanaca. Nad njim je bio kolotur s kojega je na lancu ili užetu visilo metalno vjedro (cigalj). Na cisternu su najčešće odlazile žene prenoseći vodu do svojih domova na leđima u drvenim posudama zvanim burila.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Austrougarske vlasti nastojale su poboljšati vodoopskrbu Dalmacije gradnjom velikih cisterni. Tada su sagrađene javne cisterne u Starigradu-Paklenici, Selinama i Tribnju.

U manjim planinskim zaseocima, gdje većina kućanstava nije imala svoje vlastite cisterne, dragocjena voda za piće pribavljala se na različite načine. Često se koristila kišnica prikupljena u kamenicama, prirodnim udubljenima u stijeni. Malih kamenica ima svugdje na Velebitu, no ima i većih koje nalikuju na prava jezerca. Nekada je oko svake kuće bilo uređenih kamenica. Trebalo ih je dobro zagraditi i zaštititi od pristupa životinja, kako bi voda u njima ostala čista.

Kada bi cisterne i kamenice presušile, po vodu za piće odlazilo se visoko u planinu, do ledenica, gdje se na dnu dubokih jama snijeg zadrži preko cijele godine. Do udaljenih i teško pristupačnih snježišta odlazile su ponajviše žene, uspinjući se satima po kamenjaru. Snijegom su punile burila i na leđima ih snosile do svojih domova u podnožju. Ondje se snijeg otopljen u kotlu na vatri ili u koritu na suncu pretvarao u trunjavu ali spasonosnu vodu koja se pila cijelo ljeto.

Dio vode koja nestaje u krškom podzemlju zadrži se u špiljama. O njihovoj važnosti za preživljavanje velebitskih pastira svjedoče njihova imena: Jama Vodarica nedaleko zaseoka Jurline, Curinka pod vrhom Bojinac, Kapljarka u prodoru Male Paklenice.

Stanovnici obalnih mjesta u nestašici kišnice znali su koristiti bočate izvore uz samu morsku obalu (vrulje). Njihova voda bila je neukusna za piće, no koristila se za kuhanje i napajanje blaga.

Stoka se ponajviše napajala u lokvama kakvih je nekada bilo gotovo u svakom selu. Lokve nastaju u prirodnim udubinama na nepropusnoj podlozi, gdje voda zaostaje nakon kiše. Važnije lokve smatrane su javnim dobrom te su dodatno produbljene, obzidane i obložene nepropusnom ilovačom.

Zalaganjem don Ante Adžije, Starigrad-Paklenica dobio je dvadesetih godina prošlog stoljeća mjesni vodovod, prvi na podvelebitskom području. Njegovom izgradnjom, cisterne i bunari izgubili su na važnosti, pa više nitko nije brinuo o njihovu održavanju. Opskrbu vodom preuzele su špine, javne slavine. Jedna od njih nalazi se u zaseoku Marasovići u Starigradu, a njezina hladna voda još uvijek je dobrodošlo osvježenje planinarima koji se vraćaju iz Velike Paklenice.

Razgledajte prirodne i tradicionalne objekte za ospkrbu vodom uz pomoć turističke karte „Velebitska priča o vodi”, dostupne u Turističko-informativnim centrima Starigrad, Seline i Tribanj. Projekt je realizirala Turistička zajednica općine Starigrad uz financijsku podršku Hrvatske turističke zajednice, Turističke zajednice zadarske županije, Programa ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), Zadarske županije i Općine Starigrad.

VRATA VELEBITA – vertikalni ples u službi očuvanja prirode i baštine Velebita

Multidisciplinarnom projektom VRATA VELEBITA plesna umjetnica Marija Šćekić (Histeria Nova) je pokrenula razvoj vertikalnog plesa u Hrvatskoj. Projekt se sastojao od niza plesnih perfomansa, znanstveno-edukativnih predavanja, umjetničkih radionica, edukacijskih seminara i izložbi s ciljem promocije te očuvanja prirodne i kulturne baštine Velebita.

Okosnicu većine programa predstavljao je “vertikalni ples” kao spoj suvremenog plesa i alpinizma s ciljem razvoja ove nove vrste plesne umjetnosti u Republici Hrvatskoj.

U razdoblju od 2013.-2016.g. umjetnica je provela 6 programskih jedinica koje obrađuju tematiku kulturno-prirodne baštine Nacionalnog parka Paklenica i Velebita:

www.histerianova.com